Por Slika Ursule von der Leyen, predsjednika Evropske komisije, u Trumpovoj kancelariji, kada su najavili tretman između Evropske unije (EU) i Sjedinjenih Država (EU), nesumnjivo pati u istoriji. Stoljeće europskog poniženja počinje s tim trenutkom. Ono što je EU popustala je impresivna, ulaganja za 600 milijardi eura, opredjeljenje za kupovinu 750 milijardi eura u američkoj energiji u naredne tri godine, ukupni pristup američkim proizvodima i, osim toga, EU roba bit će podvrgnuta općenito 15 posto tarifama. Nešto slično u kojem smo vidjeli s Japanom, gdje su u infrastrukturnim projektima najavljene u infrastrukturnim projektima, uz garanciju japanske vlade, gdje će zarada biti 90 posto, ukupnog pristupa američkim proizvodima i promjenama, Japan će imati općenito 15 posto tarife. Koreja je prihvatila tretman sličan onome Japana, za oko 300 milijardi dolara. Tri su uključivala velike iznose za oružje kupljene od američkih kompanija. Zašto zemlje prihvaćaju ovo i koje će posljedice donijeti za njih? Ključ je ono što je u geopoliticima poznato kao asimetrična ovisnost.
EU, Japan i Koreja imaju komercijalne viškove sa SAD-om u različitim sektorima, uključujući i neke visoke. Oni su “napredne” ekonomije i, prema udžbeniku ekonomije, to bi im trebalo omogućiti mnogo jačeg pregovaračkog položaja. Realnost je da su trojica izuzetno slaba i ranjiva u osnovnim sektorima, posebno jednom, energijom. EU uvozi oko 60 posto svoje energije, Japan 97 posto, a Koreja 98 posto, prema američkoj energetskoj administraciji. SAD su od 2017. godine neto izvoznik energije i od 2025. godine, ima otvorenu politiku energetske domene i upravo je energetski sektor najjasniji oblik asimetrične ovisnosti. Ako u strogoj ekonomskom pogledu pomislimo, ako dvije zemlje razmjenjuju robu i usluge, jedino što bi moglo brinuti je vrijednost takve robe i usluga, a bile bi više statističke činjenice od bilo čega drugog. Realnost je da postoje sektori koji su mnogo strateškiji od ostalih i čiji važnost nadilazi monetarna vrijednost, koja kontrolira pristup ovoj robi, ima geopolitičku moć nad drugima i što više ovisi, što je više nego što je veći nedostatak.
Trump to dobro razumije i koristi energiju kao oružje, ne samo da bi postigle koncesije u tarifnom tretmanu, već da dobiju sektore da u SAD-u smatraju da su strateški na kraju. Primjer ovog u Europi je ASML, fabrika litografije za proizvodnju naprednijih poluvodiča na planeti. Trump i Biden su mnogo ponudili tako da su malo po malo preseljeni u SAD-u; Nisu uspjeli. Vjerojatno dio od 600 milijardi dolara u ulaganjima u EU bit će potrebna u tom sektoru.
Sve to ne bi bilo moguće ako energija nije pružila asimetrično oružje ovisnosti, što se može koristiti za paraliza potpuno ekonomiju. Naravno, ova se pozicija nije dogodila preko noći. Evropa je uže uže oko vrata najmanje 40 godina usvajanjem mjera koje su protiv svih logike. Privatizacija državnih energetskih kompanija, zatvaranje lokalnih proizvođačkih polja kao što su Sjeverne more i Gronigen, te masovne instalacije i migracije u električne sustave dominiraju povremeni zatvaranje nuklearnih reaktora. Prodaja strateških sredstava napustila je zemlje EU po potpunom nedostatku, a da ne reagiraju više od “ono što tržište kaže”. EU zna i u septembru 2024. godine Mario Draghi izdao je izvještaj o Budućnost evropske konkurentnostigde je upozorio na opasnost od zavisnosti u sektorima kao što su hrana i energija, a pozvao se na centralizovani plan EU za koordinaciju napora i povećati lokalnu proizvodnju, energetsku, tehnološku i suverenitet kontinenta; Tržište, rekao je, ne bi ništa riješio, vjerujte u to ozbiljan rizik za produktivnost i ekonomsku sigurnost regije. Sada vidimo da će učiniti suprotno, čak su dozvolili ukupni unos američkih Agri-Froad proizvoda, brutalne greške, za razliku od “slobodnog tržišta” narativ, to je povijesno subvencionirani sektor i podržava američku vladu.
Bez sumnje, sada mislite: i Meksiko, kako je? Meksiko je prestao da bude energetski suveren u 2014. godini, zahvaljujući lošim neoliberalnim politikama, sada 21 posto ukupne potrošene energije, posebno prirodnog plina i rafiniranih proizvoda kao što su benzin i dizel, uglavnom iz SAD-a. Ali Meksiko ima nešto što druge zemlje ne, pored lokalne proizvodnje gotovo 80 posto svoje potrošnje, a državne su kompanije koje omogućavaju fleksibilnost u odgovoru na moguće krize. Videli smo ga 2021. godine, kada je zimska oluja zaustavila opskrbu prirodnim gasom u Meksiko. Dok su privatne kompanije prestale s proizvodnjom električne energije, državna kompanija je brzo promijenila gorivo koje su koristile biljke i to je omogućilo obnovu usluge. Ta fleksibilnost je nezamisliva bez državnih kompanija. Zbog toga je središnji dio nacije projekta i bio da ih ojača. Njegova važnost nadilazi samo vrijednost njihove robe i usluga: oni su vrlo važan mehanizam u ovom novom svijetu koji se uređuje pravilima asimetrične ovisnosti.
4. avgusta 2025
X: @Aloyub
